Hadžiluk plemenitom snu je naslov prve knjige Borisa Maksimovića, koja sadrži niz od dvadesetak vanredno zanimljivih autorskih zapisa s putovanja, odnosno zapisa u vezi s putovanjima uopšte. Oni čine zbirku atipičnih putopisa koji, i pojedinačno i kao cjelina, predstavljaju spoj neposrednog, ličnog iskustva i upoznavanja jednog autentičnog drugdje s čitalačkim iskustvom i naklonošću prema putopisnom žanru. Autor na književnu scenu stupa sveskom putopisnih minijatura, vođen jednom plemenitom namjerom, da u doba inverznog sistema vrijednosti ukaže na književnu i životnu važnost putovanja, kulture mobilnosti uopšte kao i na mogućnosti njene obnove u jednom učmalom vremenu i društvu. Jedinstvenim literarnim hodoljubljem, manirom starih putopisaca, živopisnim, mjestimično žargonskim stilom i, bez ikakve sumnje, umjetnički oblikovanom emocijom, autor dijeli utiske i spoznaje o drugom, ističući u prvi plan dostojanstvo putovanja kao čina hodočašća.
Svoje nadasve bogato životno iskustvo, stečeno upravo putovanjem i na putovanju, Maksimović pretače u, kako to već naslovom nagovještava, plemenite literarne snove, u jedinstven i aktuelan izraz koji će svojom angažovanošću i stilskom neposrednošću, vremenom, sasvim sigurno, dobijati na čitanosti i široj prepoznatljivosti. Naprosto, putešestveno, ali i putopisno iskustvo ovoga autora tiče se svakoga i blisko je svakom onome ko od putovanja traži jednu drugačiju satisfakciju i jedan drugačiji, estetski doživljaj. Referišući se na Selimovića, Maksimović na svakom putovanju očekuje ponešto od onoga što je i neponovljivi junak Tvrđave očekivao kada bi putovao u Veneciju. Autor zbirke koja je pred nama promišlja i duboko osjeća svako svoje putešestvije, svako svoje hodočašće, koristeći sve jezičke mogućnosti da stil i manir sačuva od sterilnog i visokoparnog uopštavanja, kako je to često u putopisima slučaj, stavljajući akcenat na živi i neposredni doživljaj u kojem prepoznaje i iz kojeg crpi poetske sokove. Upravo zbog toga, rekao bih, relaksiranog u svom stilu, ovom knjigom mogao bi da naiđe na jedan širi krug čitalaca koji će u njoj pronaći dopadljiv, razumljiv i prepoznatljiv autorski pečat. To joj, međutim, neće umanjiti vrijednost, jer autor ne samo da osvaja ljepotu putovanja, nego isto tako uspijeva i u svojim umjetničkim nakanama, da tu ljepotu i to iskustvo pretoči u književnu formu.
Utiske i saznanja sa svojih putovanja Boris Maksimović veoma uspješno aktuelizuje. Bez izuzetka, njegove putopisne minijature sadrže duhovite podsjetnike na to ko smo i kakvi smo, gdje živimo i o kakvoj se vrsti realnosti i kvaliteta naših života radi. Tokom cijele knjige Hadžiluk plemenitom snu nailazimo na zrele literarne refleksije o putovanju i njegovoj suštini, o tome šta putovanje jeste, koliko zapravo putujemo, šta od putovanja očekujemo, na koji način putujemo i, uopšte, koje su i kakve mogućnosti da se danas prevale hiljade kilometara bez mnogo glavobolje. Nekoliko ilustracija. U prvom poglavlju autor poredi putovanje i ljubav, jasno dajući do znanja da misli veoma ozbiljno kada dovodi u vezu dva ljudska stanja od kojih se i jedno i drugo zasniva na strasti i spremnosti da se prepustimo i da u potpunosti uživamo. „Putovanje je kao ljubav. Da bi ga u potpunosti osjetio, moraš da mu se prepustiš u potpunosti, bez straha od onoga što te očekuje.“ Boris smisao putovanja isto tako vidi i u tome da „nečiji tuđi svijet bar na par trenutaka pretvoriš u svoj“. Njegova vizija i aksiologija putovanja zasnovana je na neposrednom iskustvu, na iskrenim osjećanjima i mislima, na sinkretizmu svih čula, ukratko na cjelini bića koje svoju kreativnu suštinu pronalazi na putu. „Putovanje nije neki dio života ili, ne daj bože, odmor od života. Putovanje jeste život. U svom najneposrednijem obliku. Bivstvovanje u jednom mjestu je samo jedan manji aspekt života u kojem čovjek plaća sigurnost monetama jednoličnosti. Putovanje je prepuštanje nesigurnosti u zamjenu za bogatstvo boja i oblika života.“ Ovako razmišlja hodoljubivi Maksimović i na ovaj način se objavljuje i ulazi u književnost. Putovanje je za njega stanje, ali i ekstaza. Putovanje je niz spoznaja, ali je putovanje i ona najvažnija – samospoznaja. „Putovanje je jedan vid duhovnosti, otkrivanje i premošćavanje puta do samoga sebe. Jer jedini način da čovjek vidi svoje korijene je da ih iščupa.“
Nije lako niti jednostavno bilo jednome (još uvijek) mladom čovjeku formirati ovakav pogled na svijet i ovakvo poimanje putovanja u zemlji u kojoj živi i u društvu koje ga je, kao uostalom i cijelu našu generaciju, trovalo svim mogućim i nemogućim, zamislivim i nezamislivim oblicima torture. Naročito u kulturnom pogledu. Pri tome, da se ne obraduju neki, ne mislim samo na primitivizam koji je generisan „iznutra“, na naš kulturni mrak i nazadnjaštvo. Mislim, i te kako, i na cijeli „prosvijećeni“ svijet, koji je građane naše zemlje sve do prije nekoliko godina držao u getu, onemogućivši im da slobodno putuju i da na taj način razvijaju svoje kreativne potencijale. Do prije nekoliko godina trebale su nam vize, da se ne zaboravi, i do najbliskije evropske destinacije. U svom nikada objavljenom osvrtu napisanom povodom ukidanja tih i takvih viza, a uvođenja „putničkih sloboda“, izrazio sam bojazan da se sasvim lako može ispostaviti da je putovanje za našu generaciju već izgubilo avanturistički smisao, draž koju je nekad imalo, flanerski i ahasverski duh, dimenziju lutanja i bitisanja na putu, upoznavanja drugog i drugačijeg. Slobodan izlazak iz geta mogli su nam i znatno ranije omogućiti „civilizovani“ nastavljači iste one politike koja nam je importovala horor i emitovala ga uživo, vice versa, nanijevši nemjerljivu štetu našim dragocjenim životima. Zbog toga naročitu pažnju skrećem na poglavlje Borisove knjige koje nosi naslov „O frustracijama i paralelnim dimenzijama“ u kojem će čitalac pronaći jedno istinito i potresno svjedočanstvo o svemu onome s čime se jedan hodoljubac iz Bosne i Hercegovine danas treba suočiti na svome putu. No sve izvan ovoga poglavlja, potpuno je lišeno ovakve vrste objektivizacije stvarnog problema i autor se putovanju prepušta bez ikakvih frustracija i cijelim svojim bićem. Impresivan broj i raznolikost destinacija, aktuelnost i angažovanost ove nadasve zanimljive putopisne proze, svjedočanstvo o nekim novim oblicima putničkog udruživanja i solidarisanja, slovo o organizacijama kojima je putovanje osnovni credo, niz uputstava o jednostavnijim i jeftnijim načinima putovanja itd., sve je to našlo svoje mjesto među koricama ove ni po čemu obične knjige.
U vremenu u kojem ljudi putuju ili neumjereno ili nikako, u oba slučaja bez sadržaja i bez literarnog traga o tome, putopisi Borisa Maksimovića pojavljuju se i osvajaju svojim urbanim šarmom, ali i onom finom melanholičnom notom o doživljenim i punom emocijom proživljenim iskustvima s putovanja. To su mladalačka, studentska putovanja, prepuna entuzijazma i naivnog očekivanja od novih iskustava. Gotovo naivno privlačno izgledaju ovi zapisi u kojima se autor s posebnim pijetetom odnosi prema mjestima koja je posjetio i ljudima koje je upoznao. Maksimović uspijeva da, jezikom, ali i iskustvom lijepe putopisne književnosti, ukaže na činjenicu da postoji magična privlačnost putovanja, postoji kao ljudski poriv i potreba, ali i kao kulturološki čin koji u ovoj umjetnosti zauzima posebno mjesto.
Neophodno je primijetiti da je putopis žanr koji nestaje i koji se, u najmanju ruku, nepovratno mijenja. Tragove ovoga žanra danas najčešće nalazimo na internetu, društvenim mrežama, blogovima itd. Mnogo češće negoli u svijetu knjige i književnosti, žive riječi, estetske informacije, neskrivene emocije i promišljanja onoga što s putovanja nosimo. Boris Maksimović je neko ko je uspješno spojio ova dva svijeta. Autor Hadžiluka takođe je autor bloga Hodoljub, na kojem je većina tekstova prvobitno objavljena. No, ono što plijeni našu pažnju ponovo je izbor naslova, jer naziv ovoga bloga nas više od svega podsjeća na još jednog velikog putnika-hodočasnika i u mnogo čemu Maksimovićevog literarnog „savjetnika“. Riječ je o Zuki Džumhuru, čije književne i televizijske putopise sa zadovoljstvom percipiramo u dijalogu literarne i likovne umjetnosti. Djelimično kao omaž ovom značajnom „piscu i živopiscu“, i Hadžiluk plemenitom snu je popraćen ilustracijama.
Kao što je već rečeno, ni naslov knjige nije slučajno odabran. Autor vrlo pažljivo bira književne i kulturne reference, vješto ih funkcionalizuje u tekstu i, uopšte, jedna je od odlika ove knjige putopisa to što takvih poveznica nema pretjerano mnogo. No, šta je hadžiluk plemenitom snu? I zašto baš ova sintagma iz Tvrđave Meše Selimovića mladom putopiscu postaje ključna spona s literarnom tradicijom u čijem je okrilju stasavao? U kompleksnom tkanju Selimovićevoga opusa izdvaja se junak čija je nasušna potreba da otputuje u Veneciju svake godine u vrijeme karnevala opisana i kao „vjera i želja da ima negdje jedan grad, da ima negdje jedna zemlja, gdje život nije muka i nepravda“. I Selimovićev junak u to rigidno osmansko vrijeme i jedan mladi hodoljub danas vrlo dobro znaju i snažno osjećaju da dolaze iz problematičnog i skučenog društva, da putovanje nije samo elementarna potreba da se pobjegne odavde i bude negdje drugdje, nego i da se, makar i idealistički, sanjari i vjeruje da „ako ima na jednom mjestu, zašto ne bi bilo i na drugom“. Ove Selimovićeve riječi Maksimović kao da bira za suštinski moto svoje knjige, barem za onaj njen angažovani segment, jer njegovi putopisi nisu tek dokument o tome gdje je autor bio i šta je sve vidio, nego i protest i jedan ozbiljan poziv da se mijenjamo da bismo promijenili svijet u kojem živimo. Da putujemo zbog ljudi, a ne zbog građevina. Ili najkraće: da putujemo. L’invitation au voyage u knjizi Borisa Maksimovića je u isto vrijeme i receptura za tu promjenu. Putovanje mora biti hodočašće, hadžiluk plemenitom snu, snu o tome da svijet u kojem živimo može da bude bolji nego što jeste. „Važno je da treba da se usudimo samo prvi korak da napravimo. Da prijeđemo onu planinu kućnog praga na koju se žalio onaj trebinjski beg kad su ga pitali zašto nikad nije bio u Dubrovniku.“
I, na kraju, kakav je to hadžija putnik? I kakav je to putnik Boris Maksimović? Metaforizujući ovaj sakralni pojam autor je imao namjeru da istakne da je putovanje nasušna ljudska potreba, a biti na putu da je već kao i voljeti, kao i stvarati. Pisac ovoga osvrta pak želi da naglasi da je ova knjiga sasvim pouzdan dokaz da je dobar, moderan putopis takođe prijeko potreban našoj književnosti. Bez putopisa ili nekih drugih oblika lijepe riječi putopisnoga karaktera, naročito u lokalnoj književnoj praksi, više je nego evidentan manjak svih onih kvaliteta i onoga bogatstva koje nam, bilo pojedinačno, bilo u kolektivnom smislu, donosi svako interkulturno iskustvo. Književnost je bez putopisa nezamisliva kao što i putovanje bez književnosti nije bogzna kako značajna praksa. Putnik je metaforički hadžija onda kada je zaljubljenik književnosti i kada sa svih strana čuje i osjeća zov književne prošlosti, dozivanje različitih nacija, kultura, gradova, književnih prijestonica itd. Sveto srce Pariza i svete zidine vječitog Rima, carstvujušća umjetnost Vijene i Prag naših čula za književnu i umjetničku ljepotu, velikodušna Moskva i velikolepni Sankt Peterburg, Edinburg i Krakov, gradovi književnosti, London, književno utočište. Zvuči kao stilizacija. Književna mapa puta ujedno je i njegov smisao i suština, ali ne i zamjena za stvarno i neposredno iskustvo putovanja. Zvuči kao poenta.
Nije lako niti jednostavno bilo jednome (još uvijek) mladom čovjeku formirati ovakav pogled na svijet i ovakvo poimanje putovanja u zemlji u kojoj živi i u društvu koje ga je, kao uostalom i cijelu našu generaciju, trovalo svim mogućim i nemogućim, zamislivim i nezamislivim oblicima torture. Naročito u kulturnom pogledu. Pri tome, da se ne obraduju neki, ne mislim samo na primitivizam koji je generisan „iznutra“, na naš kulturni mrak i nazadnjaštvo. Mislim, i te kako, i na cijeli „prosvijećeni“ svijet, koji je građane naše zemlje sve do prije nekoliko godina držao u getu, onemogućivši im da slobodno putuju i da na taj način razvijaju svoje kreativne potencijale. Do prije nekoliko godina trebale su nam vize, da se ne zaboravi, i do najbliskije evropske destinacije. U svom nikada objavljenom osvrtu napisanom povodom ukidanja tih i takvih viza, a uvođenja „putničkih sloboda“, izrazio sam bojazan da se sasvim lako može ispostaviti da je putovanje za našu generaciju već izgubilo avanturistički smisao, draž koju je nekad imalo, flanerski i ahasverski duh, dimenziju lutanja i bitisanja na putu, upoznavanja drugog i drugačijeg. Slobodan izlazak iz geta mogli su nam i znatno ranije omogućiti „civilizovani“ nastavljači iste one politike koja nam je importovala horor i emitovala ga uživo, vice versa, nanijevši nemjerljivu štetu našim dragocjenim životima. Zbog toga naročitu pažnju skrećem na poglavlje Borisove knjige koje nosi naslov „O frustracijama i paralelnim dimenzijama“ u kojem će čitalac pronaći jedno istinito i potresno svjedočanstvo o svemu onome s čime se jedan hodoljubac iz Bosne i Hercegovine danas treba suočiti na svome putu. No sve izvan ovoga poglavlja, potpuno je lišeno ovakve vrste objektivizacije stvarnog problema i autor se putovanju prepušta bez ikakvih frustracija i cijelim svojim bićem. Impresivan broj i raznolikost destinacija, aktuelnost i angažovanost ove nadasve zanimljive putopisne proze, svjedočanstvo o nekim novim oblicima putničkog udruživanja i solidarisanja, slovo o organizacijama kojima je putovanje osnovni credo, niz uputstava o jednostavnijim i jeftnijim načinima putovanja itd., sve je to našlo svoje mjesto među koricama ove ni po čemu obične knjige.
U vremenu u kojem ljudi putuju ili neumjereno ili nikako, u oba slučaja bez sadržaja i bez literarnog traga o tome, putopisi Borisa Maksimovića pojavljuju se i osvajaju svojim urbanim šarmom, ali i onom finom melanholičnom notom o doživljenim i punom emocijom proživljenim iskustvima s putovanja. To su mladalačka, studentska putovanja, prepuna entuzijazma i naivnog očekivanja od novih iskustava. Gotovo naivno privlačno izgledaju ovi zapisi u kojima se autor s posebnim pijetetom odnosi prema mjestima koja je posjetio i ljudima koje je upoznao. Maksimović uspijeva da, jezikom, ali i iskustvom lijepe putopisne književnosti, ukaže na činjenicu da postoji magična privlačnost putovanja, postoji kao ljudski poriv i potreba, ali i kao kulturološki čin koji u ovoj umjetnosti zauzima posebno mjesto.
Neophodno je primijetiti da je putopis žanr koji nestaje i koji se, u najmanju ruku, nepovratno mijenja. Tragove ovoga žanra danas najčešće nalazimo na internetu, društvenim mrežama, blogovima itd. Mnogo češće negoli u svijetu knjige i književnosti, žive riječi, estetske informacije, neskrivene emocije i promišljanja onoga što s putovanja nosimo. Boris Maksimović je neko ko je uspješno spojio ova dva svijeta. Autor Hadžiluka takođe je autor bloga Hodoljub, na kojem je većina tekstova prvobitno objavljena. No, ono što plijeni našu pažnju ponovo je izbor naslova, jer naziv ovoga bloga nas više od svega podsjeća na još jednog velikog putnika-hodočasnika i u mnogo čemu Maksimovićevog literarnog „savjetnika“. Riječ je o Zuki Džumhuru, čije književne i televizijske putopise sa zadovoljstvom percipiramo u dijalogu literarne i likovne umjetnosti. Djelimično kao omaž ovom značajnom „piscu i živopiscu“, i Hadžiluk plemenitom snu je popraćen ilustracijama.
Kao što je već rečeno, ni naslov knjige nije slučajno odabran. Autor vrlo pažljivo bira književne i kulturne reference, vješto ih funkcionalizuje u tekstu i, uopšte, jedna je od odlika ove knjige putopisa to što takvih poveznica nema pretjerano mnogo. No, šta je hadžiluk plemenitom snu? I zašto baš ova sintagma iz Tvrđave Meše Selimovića mladom putopiscu postaje ključna spona s literarnom tradicijom u čijem je okrilju stasavao? U kompleksnom tkanju Selimovićevoga opusa izdvaja se junak čija je nasušna potreba da otputuje u Veneciju svake godine u vrijeme karnevala opisana i kao „vjera i želja da ima negdje jedan grad, da ima negdje jedna zemlja, gdje život nije muka i nepravda“. I Selimovićev junak u to rigidno osmansko vrijeme i jedan mladi hodoljub danas vrlo dobro znaju i snažno osjećaju da dolaze iz problematičnog i skučenog društva, da putovanje nije samo elementarna potreba da se pobjegne odavde i bude negdje drugdje, nego i da se, makar i idealistički, sanjari i vjeruje da „ako ima na jednom mjestu, zašto ne bi bilo i na drugom“. Ove Selimovićeve riječi Maksimović kao da bira za suštinski moto svoje knjige, barem za onaj njen angažovani segment, jer njegovi putopisi nisu tek dokument o tome gdje je autor bio i šta je sve vidio, nego i protest i jedan ozbiljan poziv da se mijenjamo da bismo promijenili svijet u kojem živimo. Da putujemo zbog ljudi, a ne zbog građevina. Ili najkraće: da putujemo. L’invitation au voyage u knjizi Borisa Maksimovića je u isto vrijeme i receptura za tu promjenu. Putovanje mora biti hodočašće, hadžiluk plemenitom snu, snu o tome da svijet u kojem živimo može da bude bolji nego što jeste. „Važno je da treba da se usudimo samo prvi korak da napravimo. Da prijeđemo onu planinu kućnog praga na koju se žalio onaj trebinjski beg kad su ga pitali zašto nikad nije bio u Dubrovniku.“
I, na kraju, kakav je to hadžija putnik? I kakav je to putnik Boris Maksimović? Metaforizujući ovaj sakralni pojam autor je imao namjeru da istakne da je putovanje nasušna ljudska potreba, a biti na putu da je već kao i voljeti, kao i stvarati. Pisac ovoga osvrta pak želi da naglasi da je ova knjiga sasvim pouzdan dokaz da je dobar, moderan putopis takođe prijeko potreban našoj književnosti. Bez putopisa ili nekih drugih oblika lijepe riječi putopisnoga karaktera, naročito u lokalnoj književnoj praksi, više je nego evidentan manjak svih onih kvaliteta i onoga bogatstva koje nam, bilo pojedinačno, bilo u kolektivnom smislu, donosi svako interkulturno iskustvo. Književnost je bez putopisa nezamisliva kao što i putovanje bez književnosti nije bogzna kako značajna praksa. Putnik je metaforički hadžija onda kada je zaljubljenik književnosti i kada sa svih strana čuje i osjeća zov književne prošlosti, dozivanje različitih nacija, kultura, gradova, književnih prijestonica itd. Sveto srce Pariza i svete zidine vječitog Rima, carstvujušća umjetnost Vijene i Prag naših čula za književnu i umjetničku ljepotu, velikodušna Moskva i velikolepni Sankt Peterburg, Edinburg i Krakov, gradovi književnosti, London, književno utočište. Zvuči kao stilizacija. Književna mapa puta ujedno je i njegov smisao i suština, ali ne i zamjena za stvarno i neposredno iskustvo putovanja. Zvuči kao poenta.
